Što je ispravno ni sama ne znam, učiti djecu dijele ili ne?

Oduvijek sam govorila da ću učiti djecu da dijele igračke s prijateljima i da neću dozvoliti da budu škrti, jesam li ih dobro naučila ili nisam, iskreno , ni sama ne znam! S prva dva sina sam uspjela u tom naumu bez puno muke. Od malena sam ih učila da dijele s prijateljima čak i u situaciji kad prijatelji nisu željeli podijeliti s njima,s godinama iskustva i susretanja s različitim situacijama “dječje igre” shvatila sam da možda griješim u načinu odgoja “moraš podijeliti”. Sada razmišljam malo drugačije, zašto bi moje dijete baš uvijek trebalo popuštati drugoj djeci ako ta ista djeca ne žele popustiti njima, sada je to stvarno teško ispraviti pokušala sam ali nije mi baš pošlo za rukom, moji dečki su male dobre dušice koje popuste svima i kada treba i kada ne treba. Imali smo hrpu situacija kada su moji dečki na neki način bili “poniženi” od strane vršnjaka a ja se nisam znala postaviti u tim situacijama da zaštitim njihov ego jer bi se to onda kosilo s mojim načinom odgoja npr. igraju se s prijateljem kod njega doma i taj prijatelj im konstantno oduzima igračke iz ruku i govori “TO JE MOJE” majka tog djeteta ne reagira , a u meni kipi ljutnja zbog ravnodušnosti te mame, pa daj ženo barem nešto reci objasni djetetu da ako si prijatelje pozvao/ la na igru da bi barem neku igračku trebao /la prepustiti prijatelju jer smisao je igre da se zajedno igrate a ne da se samo tvoje dijete igra dok ga druga djeca gledaju. I dalje sam ipak za to da bi bilo lijepo da se igraju zajedno bez razmirica i svađa oko igračaka, osim u situaciji kad neko dijete uporno postavlja svoja pravila i ne želi podijeliti, a majka tog djeteta ne reagira i pušta svoje malo zlato da se ponaša baš uvijek kako njemu odgovara. Zaključak ove teme ili načina kako se postaviti u situaciji kada druga djeca ne žele podijeliti svoje stvari je:

1, PODIJELI KADA DRUGI ŽELE PODIJELITI S TOBOM. 2. NEMOJ DiJETITI S ONIMA KOJI NE ŽELE PODIJELITI S TOBOM.

Sada mislim da je to jedino ispravno i fer, jer možda taj dječak ili djevojčica nauče kakav je osjećaj kada se drugi ponašaju prema njima na način na koji se oni ponašaju prema dugima. Oduvijek sam govorila ” DJECA SU OLIČJE RODITELJA” ono što vide kod kuće tako se ponašaju i izvan nje, što ne mora biti pravilo to je samo moje razmišljanje ali sama sebe uhvatim da se nekada ponašam kao svoja mama mada sam uvijek govorila “da ću ja to sve drugačije”