Kao svaka osoba na ovome svijetu, i ja imam par “poremećaja” koji će me možda pratiti cijeloga života. Nisu to pravi poremećaji, to su vrline i mane ali ja ih volim nazivati “poremećajima”. Onako, iz milja! 

“Poremećaj br.1.”
Jedan takav “poremećaj”, neki ga zovu vrlinom, znao je dovesti do toga da ostavim krivi “prvi dojam”.

Taj “poremećaj” je moja brutalna ISKRENOST. Zašto je u današnje vrijeme iskrenost više mana nego vrlina? Odgovor je vrlo jednostavan! Ljudi ne vole čuti istinu! U više navrata sam doživjela da pričam istinu, a ljudi ne vjeruju. Ne shvaćam, zašto?

Kroz život me iskrenost najviše koštala u odnosima s ljudima koje I ne poznajem dovoljno dobro. Ja sam naime iskrena od prvoga dana. Moja iskrenost ne čeka da prođe “neko vrijeme”
Nije to uvijek lose! Dapače, razvilo se tu mnoštvo divnih I iskrenih prijateljskih veza. I to upravo s istim takvim ljudima. Ruku na srce, one veze koje su propale zbog moje iskrenosti su upravo tako I trebale završiti. Ja kažem, bolje prije, nego kasnije! (srećom malo je tih “loših” prijateljskih veza)

za moje frendove:)

Ajmo o onima koji su otpali!Imaju bajkovit život, facebook I Instagram im izgledaju, u najmanju ruku, kao katalozi nekog feng shui časopisa. Ne shvaćaju, kako to da imam loše dane? Čude se kaosu u mojoj kući, oni to niiikada ne bi tako. Njihovi partneri su uvijek tu za njih i baš im je žao što je moj mene izludio jučer. Pa da poludiš! I tako se ja osjećam posrano jer izgleda ne znam hendlat muža, djecu, kuću, posao I sto drugih čudesa. Baš glup osjećaj. Kad ono, iza svake takve “bajke” krije se surova istina, kaos kakvog ja u svom životu još nisam doživjela.Ali bitno je da se pametuje. Ostane mi da se lupim po glavi, sjednem, zapalim cigaretu I promatram svoj divni kaos u kući! Sutra peglam!!
Sa mnom svi znaju na čemu su , u dobrom i lošem smislu. Nikada nisam, npr. muškarcima davala lažne nade i dopuštala im da trče za mnom, kako bi ja hranila svoj ego, a na kraju ih otkantala. Nikada nisam glumila prijateljicu zbog nekog višeg cilja. Svi su uvijek od starta znali moje namjere i planove. Upravo zbog toga, kada sam I odlučila otići, nikada si kod nikoga nisam “zatvorila vrata” I osjećaj je odličan! Ma znate I sami! 
Jednostavno, tako funkcioniram kroz život. Iskreno! Bez censure! Bez preseravanja! Prihvatite istinu, ne sramite je se! Volite sebe, poštujte sebe I jedino tako će vas voljeti I poštivati oni oko vas!
” Poremećaj” broj 2:
U djetinjstvu sam širom otvorenih očiju znala gledati u djecu koja su imala brdo igračaka, haljinica, cipelica. Razmisljala sam o njihovoj sreći I veselju svaki puta kada bi češljala onu svoju jednu jedinu barbiku koju sam ošišala I bila mi je baš ružna! Ali, bila je jedina…
Danas imam osjećaj da svoje komplekse I frustracije lječim kroz kupnju hrpetine igračaka I odjeće za svoju djecu. Ne želim da oni budu kao ja I gledaju u druge s mišlju “ Da je bar meni..” Svi znamo koliko to nije dobro. Jebiga, kupila sam toliko toga da djeca jadna I ne znaju čemu sve te igračke služe. Samim time gube smisao, a djeci ubijam maštu! Nismo li se mi satima znali recimo igrati najobičnijim štapom? Pa je bio prijevozno sredstvo, pa rekvizit za mažoretkinje, pa čarobni štapić. No, moj poremećaj ne šteti samo djeci. Šteti I meni!! Da svijesna sam da griješim i radim krivo, ali jednostavno si ne mogu pomoći.Pa ja nisam otišla u shoping centar I kupila 3 haljine I 2 parfema nego 3 barbike!! Barbike??. Ono što bi meni trebalo, naprosto zaboravim I pogledati. I dođem kući bez I jedne stvari za mene. Ako ju pak jednom godišnje I kupim, grižnja savjesti je tolika da mi ni normabel ne bi pomogao da zaspim tu noć.
“Poremećaj” broj 3:
Ispravljanje nepravde pa čak i onda kada znam da je nemoguće istjerati pravdu!
Kada vidim nasilje nad ženama i djecom umiješam se i letim na zlostavljača.
Po tom pitanju imam više sreće nego pameti. U par situacija u životu sam uletavala u “šoru” kako bi spasila napadnutu osobu. Nikada nisam pokupila batine i uvijek sam uspjela spasiti osobu koja je napadnuta. Vidjeli ste moje mišiće, jel?
Prvi puta sam to napravila s 12 godina na glavnom kolodvoru kada je jedan muškarac udarao neku djevojku, ja sam se zaletila na njega i udarila ga šakom u leđa. Primila sam ga za obje noge i oborila na pod (znam, nisam baš “točna” u glavi). Djevojka je pobjegla, dotični je ostao u šoku i bez riječi otišao na drugu stranu. Sreća ili anđeli čuvari, ne znam ali moram priznati da me netko čuva. Bilo je puno takvih situacija u mom životu kada sam se umiješala u tuđi problem koji je tada postao I moj. Ovaj zadnji “poremećaj” me još uvijek najviše maltretira, ali jebiga! Jednostavno ne mogu gledati nepravdu. Možda nije da ne mogu. Možda jednostavno neću!
Za sebe bi rekla “LUDO PA ŽIVI”. No, živim iskreno, živim pravedno, a I spavam snom pravednika! Laku noć!

tko prizna, pola mu se dodaje 🙂 🙂

“NOJTE MI NIŠ ZAMERITI” Voli vas sve vaša Kika.