

Danas je Rafael ne znam iz kojeg razloga spavao do 10:30 h.
I dok ja gledam ovu sliku, znam da će se naći netko tko će reći:
“Predugo spava.”
“Kako to da još nije budan?”
“Moj je u to vrijeme već pojeo doručak, bio vani i nacrtao tri crteža.”
A istina je jednostavna. Djeca nisu roboti. Nemaju svi isti ritam. Nemaju svi isto jutro. Nekad je noć bila teška. Nekad rastu zubi. Nekad rastu misli, osjećaji, mali unutarnji svjetovi koje ne vidimo.
Naučila sam jednu stvar kao mama više djece: kad ti dijete spava, znači da mu to treba.
I ne, ne moram nikome objašnjavati zašto.
Ovaj blog će biti mjesto bez tablica, bez usporedbi i bez pametovanja. Mjesto gdje je u redu reći: “Danas slušam svoje dijete.”
A vi? Ima li i kod vas “jutarnjih spavalica”?
